BIBLIJSKA PORUKA DANA
7. uskrsni tjedan
Utorak, 18. svibnja 2010.
Iv 17,1-11a
1To Isus
doreče, a onda podiže oči k nebu i progovori: "Oče, došao je čas: proslavi
Sina svoga da Sin proslavi tebe 2i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom
dade život vječni svima koje si mu dao. 3A ovo je život vječni: da upoznaju
tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao - Isusa Krista. 4Ja tebe
proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. 5A sada ti, Oče,
proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta
bilo. 6Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a
ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. 7Sad upoznaše da je od tebe sve što
si mi dao 8jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu
spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao. 9Ja za njih
molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. 10I sve
moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. 11Ja više nisam u svijetu,
no oni su u svijetu, a ja idem k tebi. Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje
si mi dao: da budu jedno kao i mi.
Tumačenje:
Fra Tomislav Pervan
VJEČNI
ŽIVOT - UPOZNATI OCA
Iv
17, 1-11a
Sljedećih
nekoliko dana slušat ćemo iz Ivanova Evanđelja
sedamnaesto poglavlje poznato kao Isusova Velikosvećenička
molitva. Molitva je jednostavno izljev Isusova bića i srca. Isus se sav pretače
u molitvu Ocu. Isus se od svojih oprašta molitvom. Sve što svojima ima reći i
ostaviti - oporučno - prelijeva u usrdnu molitvu Ocu. Molitva je to da upoznaju
učenici Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici
vječnoga života.
Ivan
evanđelist oslikava nam Isusov lik u oproštajnim govorima kao lik velikoga,
neprestanoga molitelja. Molitva je najprimjereniji i najprikladniji način
izražavanja Isusove osobe. Cijeli život Isusov ne bijaše ništa drugo nego
neprekinuta molitva između Oca i Sina. To je neprekinuti pokušaj staviti
svakoga čovjeka u neposredni odnos prema Ocu. Da bismo spoznali tko je to Isus,
moramo čuti kako on moli. Molitva je njegova prva i najdublja istina, i sa zrenika molitve trebamo promatrati cjelokupni njegov život,
sve njegove riječi i djela.
Usredotočimo
li se na srž svega onoga što je on živio i što nam je povjerio, možemo reći kako
to bijaše pokušaj da si predočimo Boga ne kao dalekoga, tuđega despota,
stranca, nego da ga zamišljamo kao Oca. Isus je tu svijest sinovstva
živio tako snažno da ga Ivan evanđelist naprosto zove Sinom Božjim, a Boga
njegovim Ocem. U njega se pouzdaje, njemu se povjerava, sokoli nas da se
odvažimo zvati ga Ocem. Isus nam je objavio Oca, njegovo lice. "Lice
tvoje, Gospodine, tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene!" - moli psalmist. Augustin pak veli:
"Ne skrivaj svoga lica od mene; umrijet ću, ne da bih umro, nego gledao
tvoje lice".
Na
nama je spoznati nebeskoga Oca kao zaslon i pozadinu svijeta, temelj svega
svijeta, kao silu koja hoće da mi jesmo, da egzistiramo, da ona može raširiti
svoje ruke nad nama, blagoslivljati nas i svakoga tko dolazi na ovaj svijet.
Treba se preporoditi kako bi čovjek bio kadar spoznati tu očinsku ruku u Duhu
Svetome. Makar ljudi uklonili Isusa sa svijeta, njegova će smrt poslužiti samo
jednome, proslavi njegova Oca. Sve služi objavi ljubavi koja je među nama
zasjala u Isusovoj osobi.
Mi
smo još u svijetu, ali nam je Isus omogućio da pobijedimo svijet, da ne budemo
samo obični kotačić u svijetu, igra svjetskih sila i mišljenja. Isus je Očev
ljubljeni Sin i nama daje mogućnost da budemo svi sinovi istoga Oca, a
međusobno braća i sestre Isusa Krista. Isus pretače svoju egzistenciju u osobnu
molitvu za sve nas, i sve što nam želi reći, prerasta u molitvu koju moramo i
mi izgovarati jedni za druge. On se proslavljuje u
nama, i nikad se ljepše ne će proslaviti nego kad shvatimo svi mi osobno svoje
bezgranično dostojanstvo s kojim nas je Otac za svu vječnost obdario.
U
Bibliji oproštajne riječi igraju veliku ulogu. Oproštajne su riječi i zbog toga
bogate jer dolaze iz srca i dubine bića, one su izričaj cjelokupnosti osobe. Te
su riječi ljekovite, pogotovo kad dolaze od osobe koja ljubi - a Isus je sama
ljubav. "Oče, proslavi Sina svoga!" Ostajemo uvijek iznova zatečeni
snagom Isusove riječi i osobe te dubinom njegovih izričaja. Ovdje nam postaje
konačno jasno da svi mi koji vjerujemo u njegovo ime postajemo njegovi
srodnici, ulazimo u krvotok njegove osobe. On nam daje udjela u svojoj osobi,
on se s nama poistovjećuje. On je ovdje naš snažni zagovornik i odvjetnik pred
Ocem.
Cjelokupni
Isusov život jest zapravo osobni i neprestani dvo-govor
s Ocem. On se Ocu uvijek obraća, on noćima moli. Isusova je osoba savršena
dijaloška egzistencija. I zato ga Otac ovjerovljuje, daje mu vlast nad cijelim
svijetom. Daje sve u njegove ruke, ne da sudi, već da spasi i podari život
vječni onima koji u nj vjeruju.
Bit
Isusove osobe ocrtana je upravo u ovoj molitvi. Isus nastupa kao objavitelj
Božjega Imena. U Starom zavjetu Bog se
objavio Mojsiju u gorućem grmu i izrekao riječi: "Ja sam koji jesam!"
Bog dakle jest "Ja jesam", dok mi i jesmo i nismo, nestaje nas. U
Isusovoj osobi (= Bog spasava) Bog je prisutno
spasenje i ponuda spasenja svakome čovjeku. Isus je ponuda sreće, spasa,
smisla. Spoznati to Ime, zavoljeti to Ime, ostati u tome Imenu - to je jezgrenica naše vjere i vjerovanja. Konačni cilj našega
života ovdje na zemlji jest spoznati Boga i onoga koga je poslao - Isusa
Krista.
Spoznati,
upoznati svoga Boga smisao je života i čovjekovo blaženstvo već ovdje na
zemlji. Od svega je pak najveća sreća što nam se sam Bog objavio, on daje da ga
spoznamo, upoznamo, da se on daruje našemu pogledu. Najveća pak sreća jest biti
spoznan, prožgan tom božanskom energijom, bez
zadrške, Božjom dobrotom.
Dakle, kršćanstvo nije moral, nije etika, nije skup zapovijedi, propisa, pouka, dogmi, nego je ono misterij, otajstvo prisutnoga Boga, tajna Boga među nama u Isusovoj osobi. Kršćanstvo nije katedrala uzvišenih misli, ideja, umjetnosti, nego proces uranjanja i pretakanja Isusove osobe u vlastito biće. Pokušajmo to i mi.